Klavirist Zvjezdan Vojvodić u Matici

Netom po završetku još jedne zahtjevne školske godine i prije nego smo se svi rasuli u bespućima ljetnih godišnjih odmora, u Matici hrvatskoj nastupio je učenik četvrtog razreda Srednje glazbene škole Vatroslava Lisinskog Zvjezdan Vojvodić (2003), koji se može pohvaliti nevjerojatnim brojem od više od osamdeset nagrada na raznim domaćim i međunarodnim natjecanjima. Ako pak s druge strane znamo da je riječ o još jednom od kapitalaca iz nenadmašne klase Ivanke Kordić, stvar je nešto jasnija. Prva mjesta na natjecanjima za učenike te naše vrsne pedagoginje postale su naime uobičajena pojava.

Prava je sreća da upravo učenici Ivanke Kordić gotovo svake sezone nastupaju u ciklusu Mladih glazbenika u Matici hrvatskoj. Spoznaja je to koja podjednako govori o velikom ugledu koji uživa Matičin glazbeni projekt, kao i uspješnosti profesoričine klase. Isto tako, kao što je stvar prestiža nastupiti u ciklusu Mladih glazbenika, stvar je prestiža i imati priliku čuti u ranim fazama neka od imena koja će poslije postati nositelji glazbenog života. Takvih je, srećom, mnoštvo.

Mladi glazbenik pokazao je zrelost
i dobro osmišljen pristup formi / Snimio MIRKO CVJETKO

Odabrani program za koncert u Matici po mnogočemu je odstupao od uobičajenog. Pravo je osvježenje bio Papandopulov Scherzo fantastico, koji smo slušali na samu početku. Skladba tehnički slična Papandopulovoj Studiji br. 1, učenicima klaviristima omiljenoj skladbi za pokazivanje tehničkog umijeća, ipak je pružila mladom umjetniku da pokaže više. Slično se može navesti i za Preludij, koral i fugu, FWV 21 Cesara Francka, koji su zamijenili uobičajene Bachove preludije i fuge. Prilikom skladanja tog djela Franck je zasigurno vodio računa o velikoj Bachovoj tradiciji, no kontrapunktska rješenja ipak su ovdje ukomponirana u obilježja kasnoromantičke Lisztove i Wagnerove harmonije, odnosno u cikličku formu u kojoj dva glavna motiva ujedinjuju sva tri dijela skladbe. Sličnu problematiku oblikovanja donosi i Skrjabinova dvostavačna Sonata-fantazija u gis-molu, op. 19, br. 2 (odnosno Sonata za klavir br. 2 u nekim varijantama navođenja naslova djela) jedno je od najčešće izvođenih Skrjabinovih djela. Baš kao i ciklički zamišljeno Franckovo djelo, Sonata-fantazija poigrava se klasičnim odlikama sonatnosti.

Prilikom izvedbe obaju djela Zvjezdan Vojvodić pokazao je nesvakidašnju zrelost i dobro osmišljen pristup formi. U preostala dva djela pokazao je pak fini melankolični i mekan ton koji savršeno dočarava sanjivost Chopinova Nokturna u Des-duru, op. 27, br. 2, a Lisztovu Transcendentalnu etidu u As-duru (Ricordanza) približio je na pravi način impresionističkom karakteru kojim odišu glavne „solističke“ kadence.

Nakon dugotrajna pljeska na kraju koncerta kao dodatak čuli smo čak dva dodatna djela. Nokturno u F-duru, op. 10, br. 1 Petra Iljiča Čajkovskog nastavio je niz rjeđe slušanih djela baš kao što je bio slučaj u glavnom dijelu programa, dok je drugi kraći dodatak pokazao kako se Zvjezdan Vojvodić dobro snalazi u nešto opuštenijem tonu.